distant dreamer

trajno pobjegla na  http://distancia.mojblog.hr/

!!!!

Kako lijepo. Mičem zastore. Sjedim ispred zatvorenih balkonskih vrata. Promatram kišu. Prelijepo pada. Gledam kako kapljice udaraju o susjedni krov, gotovo mogu čuti kako bubnjaju. Pratim pogledom obližnju livadu, drveće, mala močvarica u blizini, te brda već obavijena maglom pa se teže vide. Potočići se slijevaju ulicom,grane, biljčice i trava ljuljaju se na vjetru..

Prolazi djevojčica u žutoj kabanici i s plavim kišobranom.

Ja sjedim. Uživam. Mir. Spokoj.

It's funny how
Even now
You still support me after all of the things that I've done
You're so good to me
Waiting patiently
And isn't it sad that you still have to ask if I care?

Pogled mi doseže i do voćke u susjednom dvorištu. Obilan rod ove godine može se reći... savijene grane jabuke, s lišća kaplju kapljice, tako i sa crvenih plodova.

Walk on shells tonight
Can't do right tonight
And you can't say a word
Cause I leap down your throat
So uptight am I

Prolazi plavi auto. Kapljice klize niz njega. Gledam razbijeno staklo na susjedovoj garaži.

Nisam ni primijetila da jenjava kiša. Već je i prestala. Gledam onu udaljenu livadu, koju mogu vidjeti samo s balkona. Na njoj drveće miruje. Kao da govori 'ništa strašno, prošlo je to, stojim mirno.' Ili čak kao da ništa ne govori.

Sve je spokojno. Mirno. Samo se drveće bliže meni i dalje ljuljuška. Tišina vani. Nema nikoga. Sprema se sve za novi početak.

I ja isto....

I'm praying for a miracle
But I won't hold my breath
I never said I was perfect
But can you take me home

pi es, pjesma se sasvim slučajno našla na playlisti :D laganica, i tako to :D ljubim :*

Zelena. Sa okusom jabuke. Kao šššššššššum šum bomboni. Koja li lakrdija. Slučajno opijanje vodkom od jabuke u gradskom parku, podsjetilo ju je na rođendane nekada u djetinjstvu. Uvijek su bili krcati tim bombonama. Bilo je i drugih, ali tih naročito. Oduvijek je voljela bombone. Čak i sada, kao nazovi odrasla ih se znala prejesti toliko da bi ju par sati nakon toga stomak bolio.

Večer je bila topla, lijepa, vedroga neba. Ležale su na travi, cugale votku i gledale zvijezde na nebu. Nekontrolirano se smijale. I tako dugo u noć. U nekoliko navrata ju je čak posjetila mučnina, te blaga nesvjestica. I opet je iskoristila nekoga. Zašto ne bi, ima pravo na to. Kao i ostali. A i sama je bila iskorištena. Samo što joj to uopće nije bilo bitno. Malo neobaveznog šaranja sa strane nikada nikome nije naškodilo, pogotovo kada si ostavljena. Začudo, omamljena alkoholom..ili nečim drugim, nijednom nije pomislila na njega. A nakon onih suza prolivenih onda, onaj trenutak, mislila je da će umirati narednih pola godine, da će ju ljubomora trgati na svim stranama, čak se plašila da bi od nje mogla da oboli. No, tu su bile samo zvijezde, blještave, sjajne, mutne točkice na besprijekorno dubokoj i crnoj podlozi, lagani vjetrić, boca, oslabljen um, otežana glava, prijateljica koja je spremna da sluša njene gluposti koje za divno čudo ovoga puta nisu izlazile i izvirale iz nje, te nakon prijateljice, poznate usne koje uvijek nalete na nju, a i ona na njih kada je pijana.

Kući se vratila dobro nacvrcana, pod gasom kako bi se reklo, i tu negdje putem naletjela je na njega.

-Zdravo..

-Zašto nisi u kući, zar ne bi trebao spavati?

-Onaj... idemo sjesti, da razgovaramo..

Ljuljačka. Mjesto gdje su sjedjeli i razgovarali. Noćima. Danima. Mjesto gdje se zaljubila u njega. Jedno od mjesta gdje mu je svjesno bila druga violina. Ustvari peta po redu druga violina u isto vrijeme. Sada mu je bilo svejedno za njega sasvim, i sama se čudila tome, jer ona bol koja je tu bila ranije sada se nije pojavljivala, a ljuljačku je bila i više nego u stanju bez trunke žaljenja zapaliti, ne osjećajući ama baš ništa.

-Ustvari sam krenula doma, vidiš da sam malo.. ups.- iskezila se iskrenim osmijehom, čudno vesela i spremna za šalu.

-Daj.. dođi.

-Neću. – opet isti kez

-Zašto nećeš?

-Onako.. Bezveze si mi. Znaš. – kez se ne skida sa lica. Plus ne može vjerovati da ona to govori. Njemu. Njemu za kojeg je bila u stanju sve uraditi. Bolan izraz pojavio mu se na licu nakon njenoga 'bezveze si mi'   Uzeo ju je za ruku i poveo prema ljuljačci, i nije mu se opirala, već se cerekala. No, jedna jako bitna pojava, nije bilo leptirića u trbuhu. Ranije bi bilo dovoljno da ga pogleda, pa da dobije prave napade stvorova, čitavo životinjsko carstvo bi imala naseljeno u dnu trbuha. Gledala ga je. Polako je izlazio alkohol iz nje. Pričao je nešto. O nekoj djevojci. Prestala je da prati priču u trenutku kada je shvatila da se u njoj ne pojavljuje ni ljubomora, ni posesija, ni bilo kakav drugi sličan osjećaj koji bi mogao da se izvede iz toga. Krenuo je da ju zagrli i pomiluje, otresla mu je ruku. Začudila se svojoj snazi. Zar ona može da mu odoli? O, osjećaj je bio fenomenalan! Još ju je više zabavljalo njegovo zbunjeno lice, nevjerica da takve riječi upućene njemu mogu doći od nje.

-Uvijek si bila iskrena... boli me ovo od tebe.

-Pa samo sam iskrena....

-Otići ću...

-Laku noc ^^ - kez se opet nastanio na licu. Čak je postala trijeznija.

-Idem onda. – rekao je, ustao, i otišao, a ona je još malo sjedila tu, držala stvari na svom krilu, gledala neko vrijeme one iste zvijezde kao par sati prije, i onda skupila stvari i otišla u kuću, da bi tek tamo shvatila da na sebi ima jaknu onog iskorištenog dečka.. XD

Trzavice. Vjerovatno su uvijek sastav nekog odnosa.  Tako je ona razmišljala, pokušavajući se zavarati da to nije kraj. Jer nije mogao biti. Ne smije biti. Kako će bez njega? Ne može bez njega. Ona ga voli. Usprkos svim činjenicama i priznanjima da mu nije draža od bilo koje koju je imao. Jedino je bila ona kojoj je mogao sve reći. Zato su i dolazili njeni psihotični ljubomorni te opsesivno-posesivni ispadi kada je pričao o svim svojim pothvatima posljednjih tjedana. O, mazio je on nju i pazio. Ali to nije bilo dovoljno. Nesebična kakva jest, nije tražila puno od njega, samo sve ono što on jest i sve ono što radi. Njen, samo njen. Stvari koje je ona radila, identične njegovima nije primjećivala. A i zašto bi, kada je znala da njega to ne dira, jer ne dijele iste osjećaje. Ne. On je morao da pripada samo njoj. Jer je ona ovisila o njemu.

Use your eyes only to look at me
Use your mouth
Only to kiss my lips
We are branches of the same old tree

You can laugh
Only if you laugh with me
You can cry
Only if you cry for me
Don't forget that you're condemned to me

Klecanje koljena, i podrhtavanje cijelog tijela zbog njegovog glasa... naleti osjećaja, i svi ti načini na koje ju je čupao iz bedaka pomogli su da izgradi oko sebe zid iza kojeg nitko neće moći da je dira i povrijedi, a istodobno ju je vukao prema njemu i još više joj davao do znanja koliko joj je bitan..

His words were like heaven in my hurricane
My knees buckled under
I thought everyone was watching me
Watching you save my life with the song

A znala je vrlo dobro da ga ne može imati cjelokupnog, nego samo povremeno, i k tomu još ga gledati iz prikrajka... boljelo je, užasno je boljelo, ali trpila je, jer su joj i sitnice koje joj je pružao davale snagu da nastavi, te sitnice bile su nešto prelijepo u svemu tome... i smatrala je da vrijede zbog svega pretrpljenoga.. a u sebi je budno i uporno vjerovala u nadu da će jednoga dana biti njen, da će i on nju voljeti kao ona njega, živjela je u snovima koje sama sanjala, zaluđena, kao poludjeli fanatik... svoje snove pretvarala je u svoju stvarnost, i svako nepoklapanje s njima boljelo je, jer nije smjelo tako biti... moralo je da bude onako kako je ona zamislila..

You were mine
In the back of my mind

Pustila je snove da idu tako, da je vuku visoko, gore do oblaka, do sunca, gdje je bila presretna, gdje nije bilo ničega lošega što bi ju moglo povrijediti, gdje su bili samo njih dvoje... što je duže to opuštajuće stanje njenog uma trajalo, sve više je letjela, bez oslonca koji će ju pridržati da padne, jer je letjela sama, ne primjećujući da je njegov lik samo blijeda kopija napravljena u dnu njenoga uma.

No one expects you to get up
All on your own with no one around

Tada su uljezi, bijesne nakaze, za njega prelijepe, za nju zastrašujuće počele da nadiru u njen mir, da ruše njene zidove, da uništavaju spokoj koji je zamislila. Nisu to smjeli! To je bio njen svijet! Njen mir! Njena opsesija!

Something is scratching it's way out
Something you want to forget about

Potpuni raspad sistema nastao je kada joj je on rekao da odlazi.

Blijedo je gledala, zbunjena izrečenim riječima, nesvjesna situacije. Zar nešto tako divno, nakon što je i sam rekao da mu je veoma bitna, može uništiti jednostavnim riječima da mu ne odgovara... zar nešto što je njoj davalo snagu da ide dalje samo tako prekida... zašto?

U hrpi ponosa nije si dopustila da moli, da pita, samo je lagano bolesnički slegnula ramenima i rekla:

-Uredu je što se mene tiče, ionako ni meni nije odgovaralo to sve...-

A unutra emocije su divljale kao pobješnjela oluja, kidale sve u njoj, no kameni izraz lica nije ništa puštao van. Bar je tako mislila.

Onda je otišla. Bez želje i namjere da mu gleda leđa.

A part of you that'll never show
You're the only one that'll ever know
Take it back when it all began
Take your time, would you understand
What it's all about
What it's all about

U samoći svoje sobe još je neko vrijeme buljila u vrhove brda na obzoru... Kosu je skupila na vrh glave, i otišla pod tuš. Pokreti su joj bili mehanički, pokušavala je da odgonetne i shvati što se upravo dogodilo, na neki način nesvjesna svega oko sebe. Pod tušem joj dvije suze tek kapnuše, više zbog kompliciranosti situacije, a tuga ju je neizmjerno savijala.. izašla je i mokra sjela ispred televizora. Gledala je rečenice na njemu. Tridesetak puta je čitala nešto, ne znajući nikada što je pročitala. Nije bila ni svjesna susjedova rođaka koji ju je čudno gledao dok je kupila rublje koje se vani sušilo, samo u gaćicama i majici. Nije bila svjesna ni kada je zovnuo mamu i kada ju je i ona čudno pogledala a zatim ga žurno uvukla u kuću.

Nije se obazirala ni na koga.

She doesn't look, she doesn't see
Opens up for nobody
Figures out, she figures out
Narrow line, she can't decide
Everything short of suicide
Never hurts, nearly works

 U glavi joj je kao po nekoj grešci stalno prolazila rečenica 'gotovo je'. Na kraju, umorna od svega, nabacila je lažni osmijeh, obukla se, otišla vani, zabavljala se cijelu noć, pokušavajući da zaboravi sve to i da prestane da pati zbog toga, te se opet uspavala u suzama kada je došla kući...

Sutra.. sutra će biti odlučna da mu pokaže da joj nije bitan, makar ju to ubilo...

Let him know that you know best

Cause after all you do know best...

prvo da napomenem... sliku sam ja uslikala .. hvatala sunce :r :r bravo ja :r :r

Kamilica. Kamilica lijepo miriše (klimam s odobravanjem). Ugodno. Malo koji miris bih mogla bez prestanka udisat da mi ne dodje muka. Kamilica.

Opcenito volim kada nešto lijepo miriše. Ma šta volim.. obožavam! Svaki moj dečko dosad smijuckao se mojoj navici da se ugnijezdim u krilu i prilijepim nos uz njegov vrat, pogotovo ako dobro miriše. (nadam se zato jer je to simpatičo -.-). Trenutni komad mesa kojeg maltretiram okolo, čisto eto tako da malo zaboravim dotičnog ubojicu mojih osjećaja (^^) miriše nenormalno dobro, sva se rascvjetam kad mu se približim. I ima široka ramena... i njam! ^^

I onda mirisne svijeće.. uh... uglavnom ih imam raznih oblika i mirisa, tako da mi soba svaki tjedan različito miriše.

Malo se osjećam bolje. Ustvari dosta bolje. Krenula sam u akciju udaranja lošega, upoznajem nove ljude, i moram priznati da je ponekad lijepo sa novim ljudima pričati o svojim starim stavovima, sa normalnim ljudima.. sa nekima koje znaš godinama o tome više ne možeš...

Prelijepo.

Promatram tatu ovih dana. Nedaleko od naše ulice ljudi njegove dobi se skupljaju svaki dan, pa se rekreiraju. Imaju svoj termin kada mogu da zauzmu nogometni i košarkaški teren, stolove za stolni tenis, i još gomilu tih umno-tjelesnih aktivnosti. Gledajući ga tako kako odlazi, i vraća se, oko 17:00 ili 18:00 sati pred večer, podsjete me i on i ti njegovi 'drugovi', na onu scenu iz 'Šminkerice sa sela', kada izvode scenu onog nekog rata.. gomila ljudi u godinama koji su našli način da se zabave, da naprave neki nazovi džumbus, i pritom izgledaju tako simpatično... sve u svemu, preslatki su mi dok se trude da naprave nešto, treniraju, idu na takmičenja, iako svi imaju (moj tata prvi) probleme sa zglobovima, kostima, mišićima, i slično.. oni se druže, rasterete se tu.. uživaju..

I dok se ljuljuškam na ispred kuće i promatram prirodu, nebo, kao da se približava jesen, koju obožavam (a primijetila sam to jer moram da obučem jaknicu dok sam vani u to vrijeme), uhvati me neka sjeta, gotovo da me blago potrese taj spokoj i gotovo natjera da oči da zasuze. Vidjeti mamu kako raduška po kuhinji i gleda me, jer sjedim ispred kuhinjskog prozora (odlučila ona da tu bude veliki jedan prozor, da može gledati vani dok radi), brat i sestra se igraju nečega, trče po dvorištu, a moj pas sjedi do mene, njuške naslonjene na moju nogu, gleda me bademastim očima...

O svjesna sam da će problema uvijek biti.. ali.. izgleda da mi je sreća pred očima.

Baš sam nešto danas vesela... trčkaram od kamilice do suza zbog sreće .. ljubim vas i budite mi fini :D

Koja li ironija. Koja li žalost.

Žalim.

Za kim... za čim... ne znam.

Ali znam kada gubim nešto. Kada se udaljavam od nečega. Kada je netko drugi zanimljiviji od mene.

Zamjena boli.

Trga unutrašnjost na komade.

Ostavlja knedle u grlu.

Plakala bih, ali ne mogu. Samo me zapecka u nosu i očima, zasuzi, i prestane. Ovoga puta ni suze ne odnose bol.

Čudno je to. Smireno prihvaćam. Na mahove poludim. Bacim nešto, razbijem nešto.

Ali uglavnom sam pred drugima smirenija više nego ikada.

Inat se opet javlja. Mrzim to, taj dio mene, taj ogromni dio mene, inat. Inat. Inat. Zbog inata neću pokazati da me boli, da si me povrijedio. Dovoljno sam povrijeđena svim tim stvarima, da si ne bih ni luda dopustila da ti priznam da bih zbog tebe mogla da uništim štošta.

Zato ili pijem.

Ili se prejedam.

Ili povraćam.

Ili se prisiljavam da prespavam čitav dan.

Davno mi je prestalo biti bitno što je sve oko mene neuredno.

Ali osjećam. Snagu neku. Nadolazi. Samo još malo vremena, da se natjeram da isplačem to, i doći će snaga da ustanem i da se dovedem u red. Doći će.

I da ti opet dopustim da me srušiš. Slučajno ili namjerno. Svejedno. Opet ću ti dopustiti. Poznajem se.

Ludim kad sam ti blizu. Ludim kada odem.

-Samo diši. Diši. Smiri se. Naravno da si ti upravu. Kao i tko zna koji put dosada. Da da, znam, jesi. Smiri se. Nemoj ići jesti. Nemoj molim te ići jesti. Tako.. sjedi tu. Gledaj.. pjesma.. vidi.. imaš tu još nepročitanih stranica u knjizi... NE pomišljaj na hranu.. pogledaj hlače.. sedam pari.. jedva uđeš u njih a tek kopčanje... tako.. sjedi tu.. ne ići jesti.. 10 je sati... samo ćeš samu sebe poslije pojesti zbog savjesti...-

Imam svoj glas. Iznutra. Ponekada, kao sada ga okrenem prema sebi. U vidu potpore on je protiv mene. Ponekada me muči. Ponekada dovodi pred oči prizore i događaje koje ne želim. Uglavnom me tjera da idem van. Da trčim. Da legnem na travu i gledam plavo nebo. Da ne mislim na njega. Nije vrijedan toga. Naravno da nije. Koji bi on jebeni faktor u mom životu trebao da bude?!

Da mu dam SVE što mogu, a da zauzvrat ne dobijem ni upola?!

Ne, nije ovo po principu daj mi da ti dam, samo ne mogu i ne želim da se gazim, dajem do znanja da mi je stalo, a ostanem praznih ruku.

E PA JEBEM GA JA DOSTA JE!!

-Sad si moja, ubit ću te grižnjom savjesti.. vjeruj da hoću...-

Jedem sendvič, i razmišljam o svemu...

'idi i smiri se, pa se vrati, ne mogu ja s tobom tako.'

Što bi trebalo da znači nekako ovako:

'Kobilo divlja šuš tamo, kad naučiš se fino ponašat, onda ćeš da budeš udostojena mog društva, tako, idi tamo sjedi u kut i razmisli o tome što si napravila, a ja ću dotada da se ovamo zabavim, pa kad budeš svjesna da si ti nepodnošljiva u svemu ovome, možeš doći da razgovaramo'.

Pokušala sam otići. pokušala sam ostati na distanci. Pokušala sam tebe otjerati..

NE MOGU ZABOGA!

Ne želim...

Završavam sendvič, ali nisam zadovoljna. Osjećam se jednako kao i ranije. Nisam bila gladna.. zaboga... jela sam... savjest me grize, vrišti u glavi, idem do hladnjaka, vadim bocu vode, praznim je do pola. I dalje vrišti onaj glas u meni..

-Riješi se toga kako znaš.

-Ne znam ja to.. nisam nikad uspjela---

-Ne zanima me, idi i obavi to!

Kao pod hipnozom se zaključavam u wc, uzimam četkicu za zube, i razmišljam kako ta tehnika radi, jer ja ne znam... klečim pred školjkom,  na hladnim pločicama. Pohladno je unutra, zbog otvorenog prozora. Žuti wc je prevedar za moje stanje. Mehanički podižem poklopac. Kapljica znoja mi klizi niz čelo, gutam knedlu i gledam u četkicu u svojoj ruci. Stavljam četkicu u usta. Ne ide. Ponovno, malo jače. Ne ide. Samo me zabole stijenke grla. Malo pritisnem dio poslije jezika sljedeći put. Moje grlo reagira, ali ne dovoljno. Izvučem četkicu. Ovoga puta dobijem dvije kontrakcije vratnih mišića. Treći put pali. Izbacujem tu nesretnu večeru. Gledam u nju i ne mogu da vjerujem. Osjetim odvratan joj miris.

Drhti mi ruka kojom i dalje držim četkicu. Drhtim sva. Zatvaram poklopac, i ispirem usta. Gledam se u ogledalo. Javlja se moj glas.

-Sljedeći put neće doći do ovoga. Znaš kako je to opasno. Zato jer sljedeći put nećeš jesti. Ovako kasno.

-Znam. Idemo sada spavati.

Zanimjlivo je kako mama zabranjuje kupanje dok je skupa struja. Doduše, ljetne tarife jesu nešto jeftinije nego zimske, ustvari dosta skuplje, pa ipak, nekoliko kredita je na vratu, razumljivo je da se štedi na čemu sve se može. Što me dovelo pred comp i pred word i uvelo u pisanje, jer moram da sačekam još nekih pola sata do jeftine tarife pa da se idem kupati, jer se voda ljeti grije na struju, budući da centralno se ne koristi ljeti.

Vikend je bio maksimalno stresan, ali bar sam izdržala na svom rehabu, ou jea, ne izađoh kao glavna pijana spodoba iz svega toga, što se za druge ne može reći. Naravno cijelu noć (da noć, ostalo se do 6 ujutro na nemogućim mjestima) sam morala trpjeti prigovore i šale na račun moje mineralne vode. Uostalom, to je ionako mač sa dvije oštrice. Kada si pijana, radiš sranja pa se poslije jedeš zbog krivnje radi stvari koje si učinila, rekla, uradila, ili si najtrijeznija osoba koja onda čuva glave onima koji povraćaju, a po nesreći si jako osjetljiva na smradove i ne podnosiš ih. I onda dok svi oni pijani (eventualno napušeni) smiju se.. ne znam.. mjesecu, ti si prisiljena da sjediš i gledaš u sve to kao u nešto što ti ni u kojem slučaju nije smiješno, i ne možeš da u svemu tome ne počneš razmišljati o svojim profulanim potezima, o svojim propalim 'vezama' (ukoliko se neke od tih uopće mogu nazvati vezama), te da u najnepodobnijem trenutku, kada se nalaziš kilometrima van grada, na izletištu u mrklom mraku, a oko tebe razuzdana grupica, i tek poslije kada se svanulo svatiš da si u bijelim hlačama stajala na ostacima nekadašnjeg ognjišta, točno na mjestu gdje se peklo meso, ćevapčići, okretalo janje eventualno, i da si ujutro crna, uključujući i tvoje prste na nogama, i japanke, i hlače, a par metara od vas su bile čiste lijepe klupe na kojima se moglo sjediti, ti si u tim trenucima pokušavala da nađeš izlaz iz svih tih problema koji su se natovarili baš onda kada sve treba da bude oke. Sjediš tako u mraku, pored potoka i gledaš u neki kotač koji potok pokreće, a koji služi za pokretanje ražnja, i tako obješene face se prisjećaš njega, i svega što je dao, i uzeo, i baš zbog tih podvojenih emocija prema njemu, mučiš se zbog pronalaska rješenja, pa poslije kada dođeš kući nekada ujutro shvatiš da je najbolje rješenje zasada biti nenormalno bezobrazna, tako da će on sam otići, jer bi u suprotnom tražio objašnjenja i pojašnjenja koja bi dovela do izgovaranja riječi koje ne smiju i ne mogu biti izgovorene.

Eno mama je zaspala, idem sad da se natapam vodom. Ljubim :)

Shame on me!

Ručak ne znam da napravim.

-.-

Big shame on me!

Danas sam imala ulogu dadilje doma, otišli starci kod nekih prijatelja. Tak braco i ja sami ostali doma, ja sa pet sati sna, a on energičan kao i svako drugo malo dijete.

Prvo me iscrpio zahtjevima, daj mu ovo, daj mu ono, daj mu da jede, doručak, pa hoće kakao da pije, pa hoće ovo da jede, pa ipak ne bi to, pa bi ono tamo.

Dan je tekao uglavnom mirno, ako se izuzme moja pospanost i osjetljivost koju sam sklona pripisati nedavno dobivenoj mjesečnici.

Pola dana sam provela ljuljajući se i drijemajući vani na travnjaku gdje je velika ljuljačka, i usput sam milovala svog škotskog ovčara koji se našao u ležanju ispod ljuljačke s povremenim izvirivanjima da bi mi polizao lice.

Druga polovica, kada je zahtijevao ručak, te kada sam postala voljna da maknem dupe sa sunca i sa ležaljke te da sa žaljenjem pogledam psa koji je i dalje drijemao i ležao na travi.

Velika sestra, uživjela se u ulogu 'sad-će-tebi-seka-napravit', pripremila sve, krumpir, grašak, meso, desert. Krumpir je ispao sasvim dobro. Savršeno. S graškom su se pojavile manje poteškoće, pa sam se poslužila kuharom u kojem je pisalo da ga je potrebno staviti na maslac i posoliti. Problem je bio u tome što nije pisalo koliko maslaca, da li je potrebno da grašak pliva u maslacu ili da stavim samo mrvicu tek tako da se zamasti dno. Zanimljivo je kako uvijek mislim da sa kuharom ne možeš pogriješiti u kuhanju, jer, koliko je teško čitati i spremati? Međutim, pokazalo se da nije tako, jer je falila tona informacija. Pripomogla je baka koja je rekla da ga ostavim tako pola sata pa da probam i da odlučim dalje kako treba. Grašak bio stavljen. Za to vrijeme sam ja krenula da pravim desert. Kremu za palačinke sam sama pravila, od čokolade, pa je morala da se topi. Tako da sam to stavila u mikrovalnu pećnicu. No, umjesto da stavim na jednu minutu kao inače, ni sama ne znam zašto, tajmirala sam sve to na 2,5 min, i počela da pravim tijesto za palačinke. Dok sam miješala osjetila sam miris izgorenog nečega. Posumnjala sam na grašak, pa sam ga otklopila i miješala, a miris je bivao sve jači. Na kraju, kada sam izvadila istopljenu čokoladu, shvatila sam da nema ništa od moje kreme, jer se čokolada ugljenisala. Dok sam to sanirala, osjetila sam novi smrad izgorenoga. Kao u noćnoj mori sam otklopila posudu sa graškom i shvatila da se i on ugljenisao. Nije bilo kratko nakon što su mi se suze počele nakupljati u očima, jer sam sada imala samo spremljen krumpir, nisam imala vremena, pa sam odlučila napraviti palačinke i namazati ih marmeladom. No, zbog rastresenosti zbrljala sam, i nisam dobro napravila tijesto, tako da su se palačinke lijepile i mrljale. Tada su i moji već bili doma, a ja na rubu živčanog sloma. Krenula sam uzeti tanjur, i dok sam povlačila odgovarajući, a vraćala onaj koji sam greškom uzela, u prolazu sam ih sudarila, tako da se jedan razbio.

Tata je onda došao da vidi zašto lupam, i našao me kao neku očajnu kućanicu (samo što nisam fizički slatka kao kućanice-.-), zarobljenu u zadimljenoj, smrdljivoj, kuhinji punoj prljavog posuđa, kako sjedim na podu i plačem. Za par minuta je sve doveo u red, a ja sam sjedila i dolazila sebi, dok je on dovršavao palačinke. Obožavam tatu :)

Moji su danas ručali samo krumpir... i za desert palačinke... :D